Z v o n c e

IDIOTI I POLITICARI

Socijalni aspekti naucne politike

Postoje razni kriterijumi prema kojima se homo sapiens odlikuje u odnosu na zivotinje. Za Aristotela, covek je prvenstveno politicko bice, društvena zivotinja. Još je Anaksimander razlikovao dve kategorije gradjana polisa, koji se u njegovo vreme izgradjivao kao bitni elemnat Helenske civilizacije idiotes vs politikos. U prvu kategoriju spadali su gradjani nezainteresovani za javne poslove, široke narodne mase, kako bismo rekli danas. U daljoj evoluciji pojma to se odnosilo na one nesposobne za javnu sluzbu, da bi danas oznacavalo na specificni nacin mentalno hendikepiranu osobu. Paralelno sa tim termin politicar odnosio se sve više na one sa izrazitom crtom vlastoljubivosti, koji sledeci svoje ambicije postaju u tom pogledu profesionalci, kako se odvijao proces društvene diferencijacije. Danas se u kontekstu politicog ustrojstva jednog društva ovaj termin dozivljava kao pozitivan, prema originalnoj upotrebi, do pogrdnog, kao sinonim našeg izraza politikant. U današnjoj Srbiji, izmrcvarenoj dugotrajnim politickim i socijalnim trvenjima poslednje decenije, bavljenje politikom dozivljava kao socijalna zastranjenost. Nazalost, za jedan ovakav stav ima dobrog razloga, obzirom na efekat inverzije, o kojem smo pisali ranije, odnosno u svetlosti kakokratije, koju smo imali doskora i koja još uvek nije eliminisana sa javne scene. Politika kao svesna delatnost gradjana za opšte dobro postala je gotovo sinonimna sa kriminalom i tek pretstoji njena adekvatna rehabilitacija. Zašto je došlo do toga?

Pogledajmo situaciju u nauci u Srbiji, kakva je bila svih ovih godina od rata naovamo, pogotovo poslednje dekade ¨koju su pojeli skakavci¨.

Leonardo daVinci napisao je u jednom svom dnevniku (kodeksu) da vecina ljudi provede zivot zderuci i puneci nuznike. Ako pogledamo situaciju u tzv hramu nauke danas najveci broj naucnih radnika provede karijeru prezvakavajuci tudje clanke iz njihove uze struke i puneci naucne casopise svojim. Pored ovih širokih naucnih masa postoji i jedan uzi sloj sa razvijenijim afinitetom prema politici. Postoje, pak, dve kategorije ovih socijalno orijentisanih istrazivaca. I tu dolazimo do krucijalne tacke naše teme.

    1. Socijalni politicari : po pravilu, osoba koja je sposobna da se afirmiše u svojoj struci ima razvijenu društvenu svest i doživljava sebe kao integralni deo celine, tj svoje uže i šire okoline. Ona svoje napore tokom karijere sve više usmerava prema spolja, za dobrobit ustanove, struke, države, kosmosa. Ona organizuje institucije od značaja za struku, ustanovu, vodi i vaspitava mladje, organizuje laboratorije, skupove, učestvuje svuda gde svojim prisustvom može da doprinese boljem funkcionisanju sistema, ne libi se da udje u polemike, pa i konflikte ako se radi o suzbijanju nekorektnosti, kriminala, indolentnosti, demagogije i drugih vidova korupcije u struci i uopšte. Na ovakvim ljudima upravo i počiva funkcionisanje i napredak društva. Po pravilu takve osobe ne očekuju formalna priznanja, pogotovo ne politicke polozaje i upravo zbog toga ih okolina ceni i uzima za uzore (u normalnom društvu, naravno).. Takva jedna osoba bio je Milan Kurepa. To što mu nije omogućeno da adekvatnim položajem u naučnom establišmentu kod nas doprinese znatnije razvoju nauke kod nas samo je još jedna indikacija da nismo normalno društvo. Tačnije, da smo društvo za jednu drugu kategoriju političara.
    2. Odmah da kazemo – radi se o idiotima sa politickim ambicijama - tacnije, sa patološkom vlastoljubivoscu. Njih sredina kao takva ne interesuje, osim kao sredstvo za sopstvenu promociju, zauzimanje što višeg mesta na lestvici naucnog establišmenta. Okolina, institucije, kolege, sve to je interesantno ukoliko moze da se instumentalizuje kao pogonsko sredstvo za doniminirajuće pozicije. Po pravilu, radi se o naučno neproduktivnim, odnosno nekompetentnim istraživačima, koji često svoju stvaralačku jalovost pokušavaju da kompenzuju političkim aktivnostima i položajima. Njihova asocijalnost je upravo indikator da se radi o idiotima, koji nisu u stanju da sredinu dožive kao svoju, bilo što se osećaju inferiornim, bilo što takvoj sredini i ne pripadaju iz nekog razloga. Oni nemaju vremena ni motivisanosti da se bave radom sa mladjima, da organizuju neku instituciju od opšteg dobra. Ako i ucestvuju u nekom skupnom poduhvatu, to je više u sferi societe initiatique, koje dozivljavaju kao licnu svojinu. Nazalost, ovaj mafijaški sindrom razvio se kod nas poslednje decenije do razornih razmera, da ce trebati vreme i da se identifikuje, a kamoli eliminiše.

Dolaskom nove politicke opcije na vlast u Srbiji ocekivali smo da ce novi ljudi u Ministarstvu savesno proanalizirati kadrovsku situaciju i proceniti koji ljudi mogu da budu na kojem odgovornom mestu. Naša ocekivanja, nazalost, bila su suviše optimisticka. U odborima za nauku, upravnim odborime itd pojavljuju se ili isti ljudi koji su sedeli i za vreme starog režima, ili njihovi puleni (a ima slucaja i patrona). Bilo bi interesantno na pr, pitati Ministarstvo po čijim preporukama je formiran Odbor za fiziku. Na kojoj to javnoj sceni su članovi Odbora dobili poverenje i mandat da odlučuju o naucnoj politici._ Da li se neko u MNTR zapitao u kakvoj sprezi su novi clanovi sa starim režimom, koji nas je doveo ovde gde smo sada?

Pravo je svih koji su decenijama angažovani u svojoj struci, a poslednju dekadu više posvetili zbacivanju diktature nego sopstvenoj afirmaciji u struci, da se zapitaju za koga su oni gubili vreme i energiju? Da bi oni što su do sada parazitirali u struci, ili punili casopise clancima, svejedno, zaseli na talasu tranzicije i dokopali se položaja koji ispunjavaju citavu svest njihovih politikanskih ambicija?

Da li se radi o neobaveštenosti, nesnalazenju, korumpiranosti ili necem drugom, videcemo. Oni koji su vec pri kraju karijere nemaju vremena ni prava da cekaju da neko nešto shvati. Primer Milana Kurepe nas opominje.

P. G.